Mit o jednostavnosti rasplinuo se kada je Lupino posložio nekoliko vrsta drva u metalnu, dobro nam poznatu oblinu sa svojih fotografija. Prestalo se razmišljati simetrično, a «školski» dizajn uzdigao se u petu, čak šestu dimenziju. Do sada smo mislili da ne postoji ta dimenzija, ali kroz izričaj u hrastu i bukvi, provukao se wenge, grubi, rekli bismo havy metal, nježne obline i pečat Lupino design.
U nekoj novoj dimenziji gledamo i Križ. Isti onaj oko kojeg se u posljednje vrijeme diže tolika bura. Da ili ne?, pitaju se… Odgovor je jednostavan: Križ nije samo simbol, svatko od nas je vlasnik jednog Križa, neobičnog, prilično teškog, dobivenog, kojeg manje ili više hrabro nosimo kroz naše bivanje. A kada bismo se zaustavili pred Lupinovim križevima tražeći onaj koji nam se najviše sviđa, izabrali bismo baš onaj kojeg zaslužujemo, baš onaj koji nam je već dodijeljen. I tako se božansko i slabašno ljudsko isprepliću kroz Glasnika koji vidi drukčije. Kroz Lupina koji u drvu vidi prijateljstvo, čak savršenstvo u iznenađenju, zamršeno u krošnje drveta iz kojeg stvara Križ, stolicu, stol, krevet, komodu…
Svaki novi predmet je novo iznenađenje koje s nestrpljenjem očekujemo. Dok nijemo promatramo kako umjetnički žar i zanesenost od ženstvene trešnje i robusnog hrasta stvara novi, divni oblik i mijenja sliku poimanja drvenog namještaja ne možemo se ne sjetiti stiha: «Čitavog dana bol mi buja, zamjetljiv tek u glasu tihom, al' dođe noć i razbije se i najedanput kriknem stihom….»
I kao što pjesma dalje kazuje, taj krik poput lahora obilazi zemlju i dotiče sve one koji žive ljudskost. Na taj način će se prepoznati – Lupinov izričaj koji stvara vrhunski dizajnerski namještaj i svatko od nas koji barem djelomice želi u neku drugu dimenziju.
Baš kad smo pomislili da je sve izmišljeno, da nam je preostalo jedino kopirati jedni druge, odnekud se stvorio Umjetnik i izradio novu stolicu i komodu, i da ne bi bilo zabune, utisnuo joj pečat: Lupino.
Kao što to već biva, mora biti otkriven očima javnosti, pa ćemo ga tako vidjeti na ovogodišnjem sajmu Ambijenta u Zagrebu (13.-18.10.) gdje izlaže u sklopu priredbe Dani hrvatske drvne industrije u Paviljonu br. 10. Na taj način dokazuje pripadnost, ali i vjeru u tu istu drvnu industriju koja ima budućnost koliko je želi imati. Okrene li se dizajnu i umjetničkom izričaju kroz poznate osobe poput Stephana Lupina iz ove naše priče, napokon će stvoriti sinergiju koja mijenja svijest o hrvatskom dizajnu i drvnoj industriji.
Tako će umjetnik nesmetano biti ono što jest, bez obzira da li u rukama ima fotoaparat ili stolarski alat, a hrvatski drvoprerađivači dobiti će prijatelja koji bez mnogo filozofiranja razumije govor hrasta, oraha, trešnje, bukve, jasena, graba…