Lijepo jukstaponirano ružnom, kako bi bilo naglašeno lijepo, legitimno je lukavstvo umjetnosti i dizajna 20. i 21. stoljeća. Ipak, prisjetimo se, s modernizmom avangarde otvorila se pukotina između umjetnosti i ljepote prezrene kao pukog mamca, te je lijepo zamijenjeno estetikom uzvišenog u umjetnosti. Gotovo istodobno, svakodnevno iskustvo, pa i neugodno (primjerice viđenje prizora koji izaziva gnušanje), biva estetizirano prema načelu „prelijevanja“ umjetnosti u život. Uvjeti recepcije i značenja umjetničkog djela, odnosno društveni uvjeti postojanja djela postaju bitnim dijelom umjetničkog djela, često ga zamjenjujući kao događaj, proces ili iskustvo.
Izložba Reciplaža nastala je suradnjom Valerije Jurjević (fotografije), Sande Hančević (tekstovi) i Darka Fritza (koncept izvedbe i grafičko oblikovanje) kroz neformalnu mrežu kor::net (korčula network). Prvobitni koncept, čije autorstvo potpisuju Sanda Hančević i Valerija Jurjević, predstavila je udruga Bašćina iz Lumbarde u svojoj galeriji 3VOLTA još 2008. godine. Okosnicu izložbe činilo je smeće koje more zimi naplavi po plažama, a autorice su ga iskoristile kao medij komuniciranja temeljnih ekoloških pitanja današnjice – recikliranja materijala te pohrane smeća i otpada. Fotografije Valerije Jurjević pratili su tekstovi Sande Hančević iz kojih se moglo iščitati što se sve o smeću i otpadu može, a vjerojatno i treba naučiti, uključujući i sekundarne informacije poput povijesnog razvoja pojedinih vrsta materijala. Izložba je bila edukativnog karaktera i uključivala je radionice s djecom. Prema konceptu Darka Fritza, 2011. izložba je oblikovno izmijenjena. Aplicirajući fotografije otpada na sedam ležaljki za plažu, Fritz je u konačnici ostvario, uz novi postav; i proizvod kojemu je moguća multiplikacija i praktična primjena na plažama, u želji da ne djeluje tautološki – slikom otpada na zagađenoj obali. „Prirođeni osjećaj za ispravnost i prikladnost, što nas dovodi do prvih pokušaja u umjetnosti, nikada ne smije napustiti umjetnika“, kazao je već Goethe.
- 0
Radi se, dakle, o djelima umjetnosti koja koriste strategije i objekte dizajna te fotografije na način primijenjene umjetnosti – u doba postpikturalnog slikarstva, piktorijalna fotografija stvara svojevrsnu tenziju reprezentacije i komunikacije. Svaka je fotografija pritom barthesovska svjedodžba o prisutnosti ili iskaz priželjkivane izočnosti (smeća na plaži). Aplicirajući fotografije s prizorima otpada, pa i medicinskog (prizora koji izaziva gnušanje) na ležaljke za plažu, Fritz propituje strategije empatijskog dizajna koji stvarima pripisuje karakter. Tako će promjena od nekoliko stupnjeva u nagibu oboda vinske čaše učiniti da se doima arogantnom, da posegnemo za već postojećim banalnim primjerom, dok su objekti koje smatramo lijepim za nas verzije ljudi koje volimo. Korištena strategija redizajna pritom se tiče samog mjesta fotografije i takav prijenos iz jednoga medija u drugi, iz izražajnih sredstava jedne umjetnosti u izražajna sredstva neke druge umjetnosti (ili dizajna koji je upisan u povijest umjetnosti, ali je i sve potenciranije u novijoj znanosti zasebna disciplina), jedan je od postupaka koji često odvode u banalnost ili fašizam kiča. Stoga ovdje radije govorimo o transformaciji, s jedne strane transformaciji materijala (prijevodu otpada u krajobraz, potom u sliku pa u tkaninu), s druge strane transformaciji predmeta-proizvoda (njegovoj resemantizaciji) i posredno - samog društva čiji je proizvod. Naime, kada se neki znak (slika ili riječ) izmjesti iz izvornog konteksta, to će mu ponekad dati novu snagu i značenje ritualnosti. Na ritualan je način Beuys, primjerice, svjesno izbjegavao materijale koji imaju ikakvu materijalnu vrijednost, koristeći one za koje buržujsko društvo nikada ne bi pokazalo interes; odnosno koristeći dadaističku strategiju épater la bourgeoisie, odgovarajući svoju publiku od komodifikacijskih društvenih procesa (život kao roba). U happeningu s kojotom, u prostoru posutom slamom, pustom, rastrganim primjercima Wall Street Journala i različitim ostalim materijalima koje je umjetnik donio sa sobom, osobito vrijedi spomenuti par rukavica koje je obojio u smeđe i koje je opetovano bacao na kojota. Njihova je boja predstavljala “želju za skulpturalnom formom”, a njihov je oblik bio onaj njegovih vlastitih ruku.
Iako naizgled polaze od oprečnih premisa u odnosu na Beuysa, onih reifikacije ili opredmećivanja društva; autorice i autor Reciplaže, nazvavši izložbu na način humorne hibridizacije imperativnog oblika glagola s asocijacijom na estetski turizam i industriju slika u značenju „recikliranja“ slika kroz mehanizam sjećanja, franc. souvenira, zanemaruju estetsku, potencirajući etičku vrijednost izloženih predmeta. Dizajn danas, također, prije ukazuje na probleme društva nego što služi njihovom rješavanju. Iako su umjetnost i dizajn dva nužno odvojena i zasebna područja ljudskog djelovanja i znanja, zajednička im je upravo proizvodnja smisla. Umjetnost nas uči da stvari sagledamo na nov način, stabilizirajući repetitivne životne situacije i stoga mala razlika između stvarnosti po sebi i stvarnosti umjetničkog djela leži upravo u pripisivanju značenja. Za Freuda, umjetnost, kao i neuroza, znače neuspjeh prilagođavanja društvenoj stvarnosti. Njoj na svojevrstan način oponira i Reciplaža, aksesoari za plažu koji su svojevrstan wishful-thinking svojih autora (iskazuju želju, žudnju, za nezagađenom prirodom), a koji može biti nadograđen funkcionalnim detaljima, poput džepova u koje se umetnu utezi da ležaljke ne odnese vjetar.
Novi koncept Reciplaže prvi put je predstavljen u Gradskom muzeju Korčula te u Galeriji moderne i suvremene umjetnosti Centra za kulturu Vela Luka, koji su dio mreže kor::net. Također je gostovao u Galeriji Brna,
dakle višestruko je prikazan diljem otoka Korčule, gdje je projekt i nastao. Kao u radu Josepha Kosutha Jedna i tri stolice, na izložbi su u staklenoj vitrini predstavljeni eksplikacijski, kvazi-leksikografski tekstovi koje je uredila Sanda Hančević, a u drugoj je vitrini instalacija napravljena od otpada i naplavina sakupljenih na plažama Korčule. Kao što Mark Dion propituje način na koji dominantne ideologije i institucionalizirane konvencije oblikuju naše znanje o svijetu, izlažući naplavine naizgled taksonomijski, u kvazi-muzeološkim vitrinama, ili bolje rečeno kabinetima kurioziteta. Analitička kreacija (konstrukcija), kroz dekonstrukciju ili vlastitu oprečnost, inherentna arhitekturi dekonstruktivizma te dizajnu dekonstrukcije – za to su primjer majice poprskane lažnim urinom Vivienne Westwood; jednom aproprirana od masovne kulture biva svedena na svoju estetiku, očišćena od ideje koja će je učiniti razložnom izašle iz Derridine filozofijske misli. Ideja dekonstrukcije leži u promatranju i analizi postojećeg djela, materijala od kojeg je načinjeno, odnosa kako pojedini komadi funkcioniraju zajedno, ali ne na cjelovitoj, već na fragmentalnoj razini te njihovim premještanjem na mjesta koja im naizgled ne odgovaraju. Stoga Reciplažu možemo odrediti kao neo-dekonstrukcijsku.
Bez imalo zebnje položit ćemo na plaži svoja razodjevena tijela na slike gomila smeća na ležaljci, kao što smo prije nekoliko godina svoj identitet rado proželi modom ubikvitetnih mrtvačkih glava Alexandera McQueena, kao suvremene interpretacije teme vanitas, memento mori, omiljene u baroku (lubanja, zrcalo, razbijeno posuđe uslijed naglog ustajanja od stola motivi su koji te podsjećaju na prolaznost tvojih užitaka i postignuća). Ovakav primjer izmaka djela umjetnosti u vizualni jezik empatijskog, odnosno etičkog dizajna može biti i potržišten, poprimiti novi (ne)uzvišeni status turističkog proizvoda, suvenira.
