MOJA ZASTAVA – Mali ULUPUH-ov salon identiteta
Želimo li se malo postmodernistički maziti nazvat ćemo ovu izložbu „malim ULUPUH-ovim salonom razotkrivanja“. No izostavimo li emocije i ostanemo u zoni stroge ozbiljnosti bit će to puno točnije - „mali ULUPUH-ov salon identiteta“! Pitanje identiteta užarilo se na prijelazu stoljeća kad na području konstrukcije i promišljanja identiteta pratimo intenzivno gibanje u kojem vječna i svim oblikovnim i umjetničkim praksama dobro poznata potraga za identitetom i sama mijenja identitet, postajući hidra s tisuću lica, a svako autentično, no jezivo kratkotrajno! Pitanje identiteta postaje stoga središnjom intrigom novije zapadne misli, pa mu gode čak i hibridni umjetnički prinosi i rasprave poput „Moje zastave“. Jedno je važno u „Mojoj zastavi“: kako 28 autora iskazuje osobni identitet konstruirajući ga likovnim jezikom. Odgovori, međutim, nisu pravocrtni, niti je samosvojni identitet autorova likovnoga jezika uništen prijevodom takve nelikovne građe u likovnu.
Kako je svaki naš identitet konstrukcija osobnih i kolektivnih „čestica“ identiteta, posrijedi je umnažanje tvorbi legitimiranih likovnim tijelom – „mojom zastavom“ koja, dakle, postaje primijenjenom umjetnošću politike identiteta. U tvorbi modernoga identiteta koji se referira spram drugoga, kolektivnoga, društvenoga pa čak i državnoga, koje se poslije izjednačuje s referencama spram samoga sebe, rad je Borisa Ljubičića. Novi vizualni identitet Hrvatske kakvog ga je zamislio i većim dijelom ostvario, može postati sustavom, odnosno oblikovnom i značenjskom cjelinom jedino usvajanjem njegova dizajna državne zastave. Kako na to pasionirano čeka od osnutka nove Hrvatske, pitanje kolektivnog vizualnog identiteta Hrvatske postaje Ljubičićevim osobnim identitetnim središtem.
Na tragu moderniteta koji je razvio svijest o slobodi i izdigao je na skrupulozno načelo spram drugih, rad je Jagode Buić koji iz „idioma kraja“ odnosno dubrovačke zastave Libertas gradi osobnu identifikaciju. Svaka zastava slobode moja je zastava, eksplicitno stoji u njegovu potpisu.
Moja zastava je moja likovna sloboda – „specificira“ pak Snježana Vego otvorenu zonu identiteta tj. samu umjetnost i njezinu autonomiju kao oazu i pribježište u životnoj osudi na permanentnu, uvijek novu tvorbu osobnoga identiteta. Na tragu smo time i najveće skupine likovnih odgovora na pitanje koje se postavlja ovom izložbom. Moje je oblikovanje moja zastava – najčešći je odgovor, ispunjen govorom tekstilom, tkanjem, govorom odjevnog dizajna… Jedni pritom osobni identitet izjednačavaju s vlastitim artefaktom, a drugi oblikuju artefakt kao likovni esej o osobnu identitetu. Treći pak oblikuju ono što jesu kao objekt koji ih jasno definira kao dizajnere tekstila, odjeće, kao kostimografe i sl.
Kolektivni identitet transferiran „idiomom kraja“ ili svjetonazorom, a usvojen kao osobni identitet iskazuje se i pejsažnom tapiserijom Nine Palinkaš, etnoruhom Božene Martinčević, retrohumanizmom Hede Rušec.
U fokusu je Staše Čimbur rodni/spolni identitet u postmodernističkom pretapanju, odnosno androgenom spajanju muškog i ženskog identiteta. Usuprot tome Mira Anić svoju stvarnost otčitava u rodno/spolnoj retrotradiciji s klasičnom podjelom uloga. Umnažanje pak identiteta ulogom roditeljstva iskazuje Vesna Karuza.
U autoportretnom odjeljku objekata koji osobu autora izjednačavaju s njegovim umjetničkim djelom „zastave“ su Zdenke Pozaić, Eleonore Apostolove, Nataše Jeletić, Vladine Dajčić i Ane Kujundžić. Svaki je njihov umjetnički rad ujedno i njihov autoportret, kompendij značajki njihova osobna identiteta. Zdenka Pozaić mozaički niže otiske vlastitih umjetničkih radova, Nataša Jeletić govori tekstilom kojim oblikuje haljinu, Vladina Dajčić otvara se retropovijesnim modnim rukopisom, Apostolova prenosi osobno raspoloženje, a Ana Kujundžić poseban likovni poredak koji ju razlikuje od drugih.
Ana Lendvaj u predgovoru kataloga obrazlaže koncepciju izložbe: “Pitanje identiteta užarilo se na prijelazu stoljeća kad na području konstrukcije i promišljanja identiteta pratimo intenzivno gibanje u kojem vječna i svim oblikovnim i umjetničkim praksama dobro poznata potraga za identitetom i sama mijenja identitet, postajući hidra s tisuću lica, a svako autentično, no jezivo kratkotrajno! Pitanje identiteta postaje stoga središnjom intrigom novije zapadne misli, pa mu gode čak i hibridni umjetnički prinosi i rasprave poput „Moje zastave“. Jedno je važno u „Mojoj zastavi“: kako 28 autora iskazuje osobni identitet konstruirajući ga likovnim jezikom.” U rasponu od modnog i tekstilnog dizajna, preko grafike, kolaža, do videa, redom to su: Mira Anić, Eleonora Apostolova, Jagoda Buić, Staša Čimbur, Vladina Dajčić, Gordana Drinković, Jadranka Hlupić Dujmušić, Ružica Hodak, Nataša Jeletić, Vesna Karuza, Davor Klarić, Vesna Kolobarić, Melita Kraus, Ana Kujundžić, Lazer Lumezi, Boris Ljubičić, Božena Martinčević, Ružica Mikulić, Nina Palinkaš, Zdenka Pozaić, Nenad Roban, Heda Rušec, Andrijana Subotić Pjajčik, Renata Svetić, Sanja Šeler, Snježana Vego, Manuela Vladić-Maštruko, Ivana Zozoli.
Izložba će biti otvorena do 12. travnja 2008., radnim danom od 10 do 17 sati (četvrtkom od 9 do 13 i od 17 do 20 sati), subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom galerija zatvorena.
Izložba je realizirana uz financijsku potporu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje Grada Zagreba.
Pokrovitelj izložbe: Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba.
Sponzor izložbe: Slastičarnica «Vincek» Ankice i Stjepana Vinceka
U privitku:
- predgovor Ane Lendvaj
- izbor radova
kontakt:
Maša Štrbac, voditeljica Galerije ULUPUH: 091 3587 596
