Kao slobodni umjetnik (članicom Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, tadašnjeg „ZUH-a“, postaje 1975. godine), surađivala je sa kazalištima diljem Hrvatske, te u Mostaru, Sarajevu, Banja Luci i Ljubljani. Predstave se kreću unutar žanrova komedije, satire, drame, mjuzikla, opere, operete.., a vremenski pokrivaju povijesna razdoblja u rasponu od antike (Durbešićev „Agamemnon“ u Sarajevu), preko renesanse i baroka, do suvremenosti. U knjizi se taj veliki opus predstavlja tek izborom predstava koje se izdvajaju svojim karakterom i zahtijevnošću zadatka koje su postavile pred kostimografa, kao i načinom na koji je Ruta Knežević pristupila njihovu riješenju. Dijelom je taj izbor uvjetovan dostupnošću dokumentacijske građe, koja za sve predstave nije sačuvana u jednakoj mjeri.
Kostimografije za kazalište predstavljene su kronološki, po vrsti: dramske predstave kojih je najveći dio, potom glazbeno-scenski projekti (opere, operete, mjuzikli), te baleti. Pregled započinje skicama nastalim tijekom studija na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu krajem 60-tih godina 20. stoljeća, a završava sa 2005. godinom, kostimima za predstavu „Becket“ Jeana Anouillha u zagrebačkome HNK, posljednjom u njenom kazališnom opusu.
Autorica knjige svjesna je da su kostimi nedjeljivi dio scenskog prizora, te stoga njihova vjerodostojna interpretacija u idealnim uvjetima podrazumijeva cjelovitu rekonstrukciju „minulog kazališnog čina“[1] kojega su bili dio. Oslonivši se na dostupno (fotografije, rijeđe video snimke, te kostimografske skice), pristupa im svjesna njihove fragmentarne prirode, krečući se unutar zadanih okvira moguće interpretacije, oslanjajući se pojednako na recepciju pojedine izvedbe kako je zabilježena u medijima, te zapise i izjave autora i izvođača. Predstave obrađuje kronološkim redom, svaku sa sažetim prikazom redateljske koncepcije te osvrtom na Rutin kostimografski doprinos scenskom uprizorenju.
Ruta Knežević surađivala je sa kazalištima različitih repertoarnih politika i formata, od velikih nacionalnih kazališnih kuća do neformalnih kazališnih skupina, od Komedije i Jazavca (kasnije Kerempuha) do Teatra ITD i Gavelle, od Histriona do Kazališta Trešnja... Praskave pučke igre, građanski mjuzikli i kabareti, raskošni spektakli, intimističke drame, provokativne društveno-političke satire, pršteći dječji igrokazi...sve se to steklo u Rutinom kostimografskom opusu, odražavajući dijelom vjerojatno i njen teatarski ukus.
Obzirom na svoje slikarsko obrazovanje (kao apsolventica Akademije primenjenih umetnosti iz Beograda se 1972. godine vraća u Hrvatsku, dolazi u Zagreb gdje diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti), Ruta Knežević je kostimima uvijek pristupala kao svojevrsnoj pokretnoj slici. Pojedinom je kostimu prilazila kao dijelu scenskog prizora i osmišljavala ga u skladu sa cjelinom. Uz visoki profesionalizam, odlikovala ju je predanost poslu, ekspeditivnost i perfekcionizam. I u skromnim produkcijskim uvjetima nije pribjegavala lakšem načinu, nego je uvijek nastojala ostvariti maksimum unutar zadanih okvira. Kada je to predstava zahtijevala, primjerice „Zid, jezero“ u Gavelli, dala je posebno tkati materijale za kostime kako bi ostvarila željenu teksturu, te ih bojala u blijede nijanse boja koje su trebale dočarati hladnoću međuljudskih odnosa. U komedijama i pučkim igrama pokazala je izraziti smisao za grotesku, posebno u predstavi „Tragična povijest života i smrti doktora Faustusa“ glumačke družine Histrion, gdje je kostime za Sedam smrtnih grijeha oblikovala u duhu pučkog humora i erotike, istaknuvši atribute seksualnosti do karikaturalnih razmjera, ostvarivši u izvedenim kostimima sasvim skulpturalne kvalitete. Mišljenje kostimografije „u slikama“ vjerojatno je nagnalo Rutu da se, kad se za to ukaže prilika, okuša u kreiranju svih elemenata scenskog prizora i na taj način autorski oblikuje cjeloviti vizualni identitet predstave. Tako u dvama predstavama Zagrebačkog kazališta lutaka, „Minici“ (1985.), i „Velikoj mačjoj bajci“ (1988.) uz kostime potpisuje scenografiju i oblikovanje lutaka, ostvarivši na oba polja zapažene rezultate.
U filmu Ruta Knežević ostvaruje podjednako značajne rezultate, bivajući u tri navrata nagrađena najvećom nacionalnim nagradom za filmsku kostimografiju, Zlatnom arenom Festivala igranog filma u Puli. Riječ je o kostimima za filmove „Da mi je biti morski pas“ Ognjena Sviličića (1998.), „Transatlantik“ Mladena Jurana (1999.) te „Prezimiti u Riu“ Davora Žmegača (2002.).
Osobni prikaz Rute Knežević dali su pri kraju knjige suprug Otokar Levaj, glumac, redatelj Georgij Paro s kojim je surađivala na više predstava, Sanja ivić, dramaturginja s kojom je Ruta radila na zahtijevnoj predstavi-spektaklu „Majstor i Margarita“ u zagrebačkom HNK, te Marija Sekelez, ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica i Rutina bliska prijateljica.
Knjiga završava tekstom Martine Petranović, osvrtom na povijest kostimografije i aktualno stanje kostimografske baštine u Hrvatskoj.
Knjiga o Ruti Knežević prikaz je umjetničkog opusa jedne autorice ali i dijela povijesti hrvatskog kazališta kojega je bila dijelom i važnom sukreatoricom.
Autorica knjige: Maša Štrbac
Grafičko oblikovanje i priprema: Ivana Vučić, Studio Laboratorium
Prijevod na engleski: Hrvoja Heffer
Tisak: PRINTERA grupa, Zagreb, lipanj 2009.
196 str, tvrdi uvez
Izdavač: ULUPUH
