O radu
Sva djeca vole crtati. Ne crtaju samo budući slikari. Takva aktivnost razvija sve djetetove funkcije. Dijete si crtajući razjašnjava svijet u kojem živi, to mu pomaže da savladava nešto što je jače od njega. Pećinski je čovjek imao potrebu nacrtati životinju da bi je lakše savladao. To je njihov put samoodrastanja i samosazrijevanja. Na tom putu treba mu pomoći. Kada djeca sama crtaju, crtaju uglavnom poznate oblike i bezbroj puta rade jedno te isto. Zanimljivo je, dolaskom u Radionicu oni jedva čekaju da budu vođeni i tu dolazi do izražaja znanje i kreativnost voditelja. Zadaci moraju biti zanimljivi, ne smiju se ponavljati, postavljeni tako da ne budu ni prelaki, ni preteški. Tu treba biti majstor. Jer, djeca su najbolji kritičari.
Što se u Radionici može naučiti i što taj rad potiče?
Krenimo s ambijentom u kojem dijete stvara. Moj atelje izgleda kao gliptoteka. Tu stoje moje skulpture u gipsu, bronci, drvu…Dijete ili mladi čovjek prati proces nastajanja umjetničkog djela svog mentora. To je zanimljivo. Pošto imamo na raspolaganju puno odljeva – Šibenskih glava, glava iz Rudina, odljev Cezara, Demostena, Venere Milonske, Afrodite… dijete ili mladi čovjek koji dolazi svaki tjedan u atelje živi u okruženju s visoko vrijednim umjetničkim djelima koje može dirati, crtati, proučavati. To je iskustvo neprocjenjivo za njegov razvoj. Bez obzira hoće li se kasnije baviti likovnošću profesionalno ili ne, kao odrastao čovjek pridonijet će razvoju svoje kulturne sredine, jer je tu kulturu upio u mladosti.
U radu u Radionici polaznicima se pružaju raznovrsni slikarski i kiparski materijali, te ukoliko dovoljno dugo traje njihova edukacija mladi čovjek može savladati puno materijala, može eksperimentirati i na taj način steći iskustvo. Rješavajući neki likovni problem, u procesu prikazivanja svako dijete upotrebljava svoje navike, svoj stav i svoje znanje. Što su znanje i iskustvo veći, rezultati su drugačiji. Nešto najgore je učit ih kako se crta jer to vodi u šabloniziranje. Treba ga učiti misliti, učiti gledati, učiti ga odvajati bitno od nebitnog – tako se razvija likovno mišljenje.
Srednjoškolci koji dolaze u Radionicu, a najčešće su to oni koji nastavljaju svoju likovnu edukaciju, dolaze s ciljem da jednog dana upišu neku od likovnih akademija, ili srodan studij: arhitekturu, dizajn, parkovnu arhitekturu… Tu im se nudi ciljani program za upis na željeni fakultet, ali što je jako važno, nudi im se stručna pomoć pri odabiru studija. Važno je podržati želje mladih ljudi, a još je važnije prepoznati njihove predispozicije za bavljenje pojedinom granom likovne umjetnosti.
Stoga je važno, neovisno o uzrastu polaznika Likovne radionice, kreirati program i izvoditi ga na taj način da dođe do izražaja kompletna ličnost pojedinca.
Kako znamo da imamo talenta?
Provodi li dijete dulje vrijeme crtajući sigurno će tražiti da ga netko poduči ili će sam izraziti želju da se uključi u likovnu radionicu.
Tu je zametak njegovog likovnog razvoja.
Postoji niz pokazatelja koji kroz proces edukacije otkrivaju likovno sposobnije. Ukoliko dijete ili mladi čovjek dođe u ruke vrsnom likovnom pedagogu od kojeg dobiva čvrste temelje, ima velike šanse za daljnji razvoj.
